Talijanski fašistički logor kampor

Da bi ostvarili suludu ideju etničkog čišćenja sjevernog dijela Kvarnerske i Ljubljanske provincije fašisti su osnivali koncentracijske logore. Podizali su ih diljem Italije i u našim krajevima. U riječkoj regiji osnovali su logore u Bakru, Kraljevici, Lovranu i Rabu.
Mjesto za logor na Rabu odredio je 26. lipnja 1942. jedan talijanski pukovnik (autor nije pronašao njegovo ime). On je u pratnji civilnog komesara, fašiste Giorgija Palcija (Palčić iz Paga), Antonija Rismonda, Pjera Nimire i drugih rapskih talijanaša, odabrao kamporsko polje za budući logor. Polje je bilo zasađeno mladim usjevima kukuruza i vinograda.
Već 2. srpnja 1942. na Rab došlo dvjesto talijanskih vojnika i časnika koji su podigli šatore u polju podno kamporske škole. Radove na izgradnji logora izvodile su tri talijanske firme: Pardi, Montuari i Isastia. S njima je bio Giovani Turn, geodeta iz Bolonje koji je izradio katastar logora nakon čega su mobilizirali oko tristo Rabljana i započeli radove na logoru i proširenju ceste Rab-Kampor. Na polju su uništili sav kukuruz i vinograd, a zaravnali su i potoke zbog čega je dolazilo do poplava logora. U jednoj je stradalo petoro djece.
Iz škole su izbacili učitelja Milana Brozovića sa suprugom, a iz obližnjih kuća obitelji: Mravići, Kriškovići i Kurelići i u njih smjestili komandu logora. Logor je bio pod zapovjedništvom Itendature II. armije sa sjedištem na Sušaku pod zapovjedništvom generala Maria Roatte koji je razradio Mussolinijevu ideju o „preseljenju naroda“.
Iako logor još nije bio završen prve internirce su doveli 27. srpnja 1942. Bila je to grupa od 170 Slovenaca kojih su u rano jutro doveli parobrodom „Plav“. Od tada su skoro svaki dan dovozili transporte interniraca iz Slovenije i Hrvatske. Iz Čabra su 4. kolovoza 1942. dovezli prvi transport Hrvata u kojem je bilo 486 žena i djece.
Do oslobođenja logora 11. rujna 1943. u logor su doveli od 10.000 do 15.000 ljudi (razni izvori) računajući u tu brojku 3.336 Židova koje su u Kampor dovodili zadnja tri mjeseca iz ustaških logora Kupari, Gruž i Lopud u tzv. civilnu „zaštitićenu“ internaciju dok su Hrvati, Slovenci i ostali bili u „represivnoj“ internaciji (među njima je bilo i 2.000 djece). Zarobljeni vojnici su bili u „vojnoj“ internaciji (bilo ih je oko 200).
Svi su najprije dolazili u Prijamni odjel, tzv. Bonifiku. Tamo su im oduzimali sve stvari i novac. Za stvari su dobivali potvrde, a za novac bezvrijedne bonove. Iz Prijamnog odjela razvrstavani su u posebne logore.
Na sjevernoj strani polja bio je Logor I. odnosno Muški logor. Južno od Muškog logora bio je Logor III ili Ženski logor u koga su smještali žene, djecu invalide i starce. U proljeće 1943. na zapadnom dijelu polja izgrađen je Logor II ili Židovski logor, a na kraju se počeo graditi Logor IV ili Kaznene radionice (sadašnje zgrade Bolnice Kampor) koje do kraja rata nisu dovršene. Groblje su internirci nazvali Logor V.
Muški i Ženski logori su bili podijeljeni u četiri sektora kojima su zapovijedali časnici. U barake Židovskog logora internirci su smještani prema logorima odakle su došli.   
Bio je to logor šatorskog tipa. Internirci su smješteni u tisuće starih vojnih šatorima, bez ikakve izolacije i posteljine, samo s jednom dekom i malo slame. Svaki je mogao primiti od četiri do šest ljudi. U šatorima su dočekali zimu koju većina nije preživjela zbog hladnoće i pothranjenosti. Tablica dnevne prehrane koju je propisala Intendatura II. armije sastojala se od:

1. 150 grama kruha;
2. 66 grama tjestenine ili riže ili krumpira;
3. 15 grama rajčice;
4. 20 grama sočiva;
5. 100 grama mesa s kostima 2 puta tjedno;
6. 40 grama sira 5 puta tjedno;
7. 13 grama slanine ili ulja;
8. 15 grama šećera;
9. 7 grama nadomjestak za kavu.

Ali, internirci od ovoga dobivali samo četvrtinu od čega se nije moglo živjeti više od tri mjeseca. Tri četvrtine su krali zapovjednici i hijerarhija. Fašisti se zbog toga nisu uzbuđivali, slijedili su nalog zapovjednika XI. armijskog korpusa generala Gastone Gambara koji je rekao: „da koncentracijski logor nije za debljanje, a bolestan zatvorenik je miran zatvorenik“
Prema Pravilniku internirci su imali pravo i na pakete do 5 kg mjesečno ali oni su stizali vojnom poštom koja je uredno kasnila, a kad bi paket došao u logor zadržavali su ga u skladištu više dana dok se ne pokvari pa više nije bila za jelo.  
Bolesne su odvajali u tzv. bolnice koje su improvizirali najprije u podrumima kamporskih kuća, a kasnije u Rapskim hotelima Adria (današnja Istra), Kontinental (na mjestu današnjeg hotela Padova), Praha (na mjestu današnjeg hotela Rab), Park (danas upravna zgrada Imperijala)i Imperial. Tamo su ih smjestili da zaštite stražare od zaraze, a ne zato da ozdrave. Budući da nije bilo lijekova većina je umirala, najviše od tuberkuloze. Prvi je umro 5. kolovoza Vilim Molnar rođen 28. svibnja 1942. (dijete od dva mjeseca). Prvih devetnaest umrlih do 11. kolovoza 1942. pokopano je na Mjesnom groblju Kampor kod crkve sv. Eufemije i zavedeno u Knjigu umrlih župe Kampor. Zbog velike smrtnosti interniraca logorska uprava je 11. kolovoza otvorila posebno groblje (sadašnje Spomen-groblje) pa je upisivanje umrlih u Matičnu knjigu umrlih župe Kampor prekinuto, a otvorena je Knjiga umrlih u Logoru koju je vodio vojni kapelan.
Za božićne blagdane 1942. umrlo je čak 102, a tijekom prosinca 332 internirca. U jednom sanduku pokopavali su više umrlih najčešće pod jednim imenom pa danas sa sigurnošću ne znamo točan broj umrlih. Zanimljivo da je jedan od tamničara, kako sebe zove Francesco Giacomelli, jedno vrijeme pisar u Logoru Kampor, progovorio nakon šezdeset godina šutnje o žrtvama Logora Kampor. On kaže da je u Logoru umrlo . . . „od neishranjenosti i batina najmanje 1.200 ljudi. Drugih dvije tisuće umrlo je odmah nakon dolaska. Među ovima je bilo preko stotinu djece. Dakle, prema Giacomeliju u Logoru je umrlo preko 3.200 interniraca. Budući da je bio logorski pisar njegovo priznanje može biti zanimljivo za povjesničare koji se bave žrtvama Logora Kampor.
Teško stanje se nije popravilo ni nakon intervencije ljubljanskog biskupa Gregorija Rožmana i krčkog biskupa Josipa Srebrnića koji su posjetili logor i 20. studenoga 1942. zbog neljudskih uvjeta u logoru intervenirali u Rimu kod pape Pia XII. i tom prigodom mu predali prosvjednu predstavku. Ali, kad je uslijedila i intervencija Međunarodnog Crvenog križa u siječnju 1943., Talijani su u ženskom logoru počeli gradnju manjih drvenih baraka. U svaku su smjestili dvadeset ljudi. Kasnije su nastavili gradnju baraka, ali na žalost za većinu internirca je bilo kasno jer su  zbog velike smrtnosti i preseljenja interniraca u druge logore (Gonars i drugi) barake ostale prazne. Možda su to činili planski da u njih dovedu Židove koji su im plaćali preseljenje.
I doista 29. svibnja 1943. doveli su prvu skupinu od 591 Židova. U kratko vrijeme u logoru je bilo preko tri tisuće. U Rab su došli da se spase od sigurne smrti u ustaškim logorima gdje su do tada bili.
Zapovjednik logora i komandant svih vojnih jedinica na Rabu bio je fašistički fanatik karabinjerski potpukovnik Vincenzo Cuiuli zvani Zmija koji je s oko 2.200 talijanskih vojnika i karabinjera te nekoliko interniraca kolaboranata provodio teror.
Teško stanje u Logoru potaknulo je internirce na otpor pa je 5. siječnja 1943. osnovan Izvršni odbor Osvobodilne fronte koga je osnovala već postojeća logorska organizacija komunističke partije formirana u rujnu 1942. godine.
Kad je 8. rujna 1943. Italija kapitulirala u logoru je bilo 4.500 interniraca i oko 2.000 naoružanih Talijana. Izvan logora u gradu i utvrdama po otoku bilo je još oko 200 talijanskih vojnika, karabinjera i financa. Doznavši za kapitulaciju Italije Rabljani i internirci su počeli zajedničku akciju razoružanja Talijana i oslobađanje logora. Izvršni odbor Oslobodilne fronte logora je 8. rujna 1943. donio odluku da se u miru dočeka sutrašnji dan. Cuiuli je primijetio da se nešto sprema i bojeći se pobune sutradan je pozvao predstavnike interniraca na razgovor. Internirci se nisu odazvali već su mu poručili da više nisu zatočenici i da u logoru ostaju po svojoj volji te da traže od stražara mirnu predaju oružja. Iako je znao za „okružnicu“ šefa policije Sense od 10. rujna 1943. kojom se naređuje svim kvestorima i komandantima logora . . . „da se zbog primirja sa saveznicima oslobađaju svi internirani neprijateljski državljani“ to nije učinio već je 11. rujna otišao na pregovore o razoružanju u Rab s predstavnicima Narodno-oslobodilačke vojske.
Pregovori su vođeni u prostorijama Lučke kapetanije u Rabu na kojima su uz Cuiulija sudjelovali i talijanski časnici. Predloženo im je da mirno predaju polovicu oružja i da napuste Rab jer je Italija kapitulirala. Ali, Cuiuli je odugovlačio pregovore jer je očekivao Engleze kojima bi se odmah predao. Odugovlačenje pregovora je podiglo tenziju mase ljudi ispred Lučke kapetanije koja je burno reagirala. Uskoro se od mase odvojila jedna grupa mladića i u silnom naletu razoružala talijanske karabinjere u radio-stanici i pošti. Doznavši za razoružanje pukovnik Cuiuli je pristao na predaju polovice oružja, ali tada je već bilo kasno. Talijanski pregovarači su razoružani i odvedeni u hotel Bristol (danas Arbiana) odakle ih je logorska straža kamionom odvezla u logor. Nakon toga su razoružane sve vojne postaj na otoku: Sv. Juraj, Frkanj, Kamenjak, Sv. Ilija, Vašibaka u Barbatu, rt Stojan u Loparu i Petrac u Banjolu i četiri posade vanjskih bunkera logora što je internircima olakšalo unutarnje razoružanje čuvara.
Akciju razoružanja Talijana u logoru 11. rujna 1943. vodio je Izvršni odbor Osvobodilne fronte. Neki Talijani su odmah ujutro predali oružje, a ostali su to učinili do podne. Predaja Talijana je završena bez žrtava do podne 11. rujna pa je u logoru uspostavljena logorska samouprava. Nakon razoružanja Talijana u logoru je održan Zbor mira i bratimljenja. Svi zajedno su pjevali talijanske, slovenske i hrvatske pjesme. Na harmonici je svirao vrlo raspoloženi bivši internirac Ivan Srdoč iz Srdoči kraj Rijeke.
Radi kažnjavanja zločinaca osnovan vojni sud kome je predsjedao Silvije Pakež  (prije rata ljubljanski sudac). Sud je temeljem logorske arhive i drugih dokaza o zločinima na smrt osudio samo kolaboranta Ivana Mohora i komandanta Cuiulia. Presuda nad Mohorom je izvršena na logorskom groblju 15. rujna 1943., a Cuiuli je pritvoren do izručenja višem sudu. Na putu za Sloveniju 17. rujna 1943. izvršio je suicid u crikveničkom zatvoru prerezavši vratne žile. Tijelo mu je preneseno u Rab i pokopano izvan ulaza u logorsko groblje pokraj Mohora. Obitelj ga je nakon rata ekshumirala i pokopala u Italiju.
Razoružana talijanska vojska i talijanski civili napustili su Rab 12. rujna 1943. Partizanska mornarica ih je ispratila do otoka Lošinja i vojnim se pozdravom od njih rastala u miru. 
13. rujna 1943. bivši internirci su osnovali vojnu jedinicu Rapsku brigadu nastala od već postojećeg Udarnog bataljuna. Za komandanta je izabran mornarički časnik Jugoslavenske vojske Franc Potočnik, a za zamjenika časnik Antun Vratuša. Imala je 1.700 boraca podijeljenih u pet bataljuna između kojih je bio i jedan Židovski bataljun i Kastavska četa. Prije odlaska s Raba brigada je izvršila jednu vojnu akciju na Cresu kojom je priskrbila hranu za borce i civile. Prebacivanje boraca i civila na kopno izvršeno je od 16. do 19. rujna. Prije odlaska 15. rujna bivši internirci održali su dirljivu komemoraciju na groblju kojom su se oprostili od umrlih drugova.
Nakon odlaska bivših interniraca na Rabu je ostalo oko 250 Židova koje su 19. ožujka 1944. Nijemci pohvatali i preko Rižane kod Trsta odveli u Auschvitz. Ranije su manju skupinu partizani prebacili na Vis a odatle u Bari. Manje je poznato da su časne sestre Samostana sv. Antuna za cijele njemačke okupacije skrivale obitelj Atijas (sestre Sariku i Esteru i brata Rafa), a djevojku Editu Adler skrivao je Banjolac Mate Debelić. Za to časno djelo nikad nisu dobili priznanje Pravednika.
Za kratko vrijeme okupacije talijanski fašisti su ostavili pustoš, gospodarski krah i više tisuća mrtvih ljudi na logorskom groblju u Kamporu. Za vrijeme postojanja logora (godinu i tri i pol mjeseca) umrlo je više tisuća ljudi, ali zbog nedostatnih popisa do danas je identificirano samo 1477 imena. Računa se da je u logoru umrlo 19% od ukupnog broja zatočenih što je više od zabilježene smrtnosti u njemačkom logoru Buchenwald u kome je umrlo 15% ljudi.
Iako je u Kamporu izvršen ratni zločin, nakon rata u Italiji za to nitko nije osuđen.
Rab je nakon odlaska Talijana od 11. rujna 1943. do 19. ožujka 1944. bio slobodni teritorij, a toga dana su ga okupirale njemačke jedinice s kojima su došli i ustaše. Tada je nastupilo najteže vrijeme za Rabljane koje je trajalo sve do 12. travnja 1945. kad je Rab oslobodila 13. udarna dalmatinska divizija i jedinice Drugog pomorskog obalnog sektora.  
Na mjestu zločina gdje je bio logor danas nema ničega. Sve što je tamo ostalo nakon oslobođenja logora od 1943. do danas sustavno je uništavano uz prešutni blagoslov svih vlasti. Donedavno je bilo vidljivo nekoliko temelja baraka, umivaonika i zidovi jedne kuće za stražare na sjevernom dijelu logora. Nažalost nedavno su uništeni ostaci u polju radi podizanja deponije koja je izgrađena bez dozvole i protivno Prostornom planu.
Područje logora je označeno kamenim stupovima s natpisima i oznakama. Prva se nalazi na istočnom ulazu u nekadašnji logor, druga na mjestu nekadašnjeg ulaza u muški logor, treća na mjestu ulaza u bunker s okretnim reflektorom, a četvrta je u Rabu putokaz za logor. Jedan putokaz je na ulazu u mjesno kamporsko groblje gdje je bilo pokopano prvih devetnaest umrlih u logoru. Na skretanju u Spomen-groblje nalazi se jedan putokaz. Svi su postavljeni 1953. godine. Na mjestu nekadašnjeg ulaza u Ženski logor, na sredini kamporskog polja je obelisk s oznakom da je na tom mjestu bio ulaz u ženski logor. U njemu su bile zatočene žene, djeca i starci. Autor obeliska je slovenski akademski kipar Vladimir Laković. Otkriven je 11. rujna 1988. godine.
Naravno, danas nam nije namjera obnoviti barake logora već podići muzej koji neće širiti mržnju prema talijanskom narodu već opominjati sve ljude na vrijeme koje se nikad ne smije ponoviti. Nadamo se da će Muzej nadoknaditi tu prazninu.

                                                                                                 Ivo Barić, prof.