Kontakti

Članak novinarke Mare Demichei iz lokalne novine talijanskoga grada Trenta 2004. g.
Ivu Bariću je 21. prosinca 2006. godine dao Rabljanin Vinko Sušić Načeta.

Sada ima 81 godinu ali ne uspijeva zaboraviti one grozote: „Želim ispričati priču jer ljudi moraju znati“.
„Ja, trentinski tamničar u logoru na Rabu“
Francesco Giacomelli: 30 mjeseci među internircima koji su umirali od gladi 
Napisala:  Mara Demicheli

TRENTO: Sada ima 81 godinu ali ono što je vidio kad nije imao ni 20 ne uspijeva zaboraviti. On Francesco Giacomelli, alpinac talijanske vojske, slušajući zapovijedi Musolinija, bio je jedan od tamničara logora u Hrvatskoj na Rabu. To je logor kojim je Duče htio opovrgnuti opći dojam da su Talijani sentimentalni. Tu je umrlo 1200 interniraca od gladi, zime i batina.

U koncentracijskom logoru na Rabu Francesco Giacomelli proveo je dvije i pol godine svoga života. Bio je mlad i kaže da je bio prisiljen raditi u logoru. Prošlo je puno godina ali neke slike ne može zaboraviti: „Patnička lica osoba prisiljenih spavati na golom kamenu, žene koje su rađale na zemlji, židove s obilježjem i natpisom na čelu „zdravo“ i glad, velika glad.“ 
O događajima u logoru na Rabu skoro su izbrisana sjećanja. Kad se danas govori o logorima misli se na Bergen-Belsen ili na onaj u Aschwitzu ali u okrutnoj povijesti Drugog svjetskog rata bio je i ovaj na Rabu kojim su upravljali karabinjeri.
Ja sam radio u komandi, priča Giacomelli, koji i nakon puno godina ne može obuzdati emocije. „Bio sam zadužen za popise. U registar sam bilježio interniraca, njihovu dob i nacionalnost. U prvom logoru su bili Slovenci i Hrvati, a u drugom Židovi.“
„Bilježio sam umrle internirce. Ponekad nisam zabilježio one koje je bilo bolje ne vidjeti“ kaže Giacomelli. Sada je odlučio ispričati svoju priču jer želi da rabska tragedija ne bude zaboravljena.
„I mi Talijani smo bili zločesti. Ja sam na otok Rab stigao ne znajući zašto. Bio sam alpinac u Trentu i ne rekavši mi ništa premjestili su me u Padovu, a zatim u Rijeku. Na kraju sam došao na otok Rab i našao se u koncentracijskom logoru.
Prvi su o logoru na Rabu progovorili Amerikanci temeljem svjedočenja preživjelih. Sad se čuje glas jednog čovjeka koji je, ne svojom voljom, u tim događajima nosio odjeću tamničara.
Ljudi su bili presiromašni, kaže još Giacomelli. U logoru prvo vrijeme nije bilo šatora pa su internirci spavali na golom kamenu. Najveći problem je bila hrana. Jeli su na dan nekoliko zrna riže i neizmjerno patili. Gacomelli je s nepunih dvadeset godina koje je proveo u svome mjestu daleko od strahota vidio strašan prizor i ispričao ga:
„Jednog dana sam prolazio uz jedan šator i čuo jauk ljudi. Shvatio sam da su jaukali od gladi. Ni mi nismo imali dovoljno hrane, ali oni su me jauci pogodili u srce. Ne sjećam se gdje sam nabavio kikiriki ali znam da sam njima napunio jednu moju cipelu i, kriomice da me nitko ne vidi, pružio cipelu u šator. Ono malo što sam mogao učinio sam ali se nakon toga nisam osjećao bolje.“
Giacomelli je na Rabu bio do 1943. godine. „Jednoga dana dođoše vojska slavenskih žena“, kaže Giacomelli, „bile su to žene koje su zarobile komandanta logora. Tada je počeo dugi put povratka u domovinu i jedan period sakrivanja i straha. I ja sam trpio,“ zaključuje Giacomelli, „ali lica jadnika ne mogu zaboraviti.
Logor u Rabu je hospitalizirao 10.000 ljudi u kome su bili Židovi, Slovenci i Hrvati. Od neishranjenosti i batina u logoru je umrlo najmanje 1.200 ljudi. Drugih dvije tisuće umrlo je odmah po dolasku. Među ovima je bilo preko stotinu djece.“     

Uredio: Ivo Barić, prof.                                                                Preveo: Vinko Sušić Načeta